Kad svi gledaju torbice, a ti gledaš staklo... Frustracija Inovacija

O promatranju, stvarnoj inovaciji i tihim genijima konstrukcije

Stakleni svod Galerije Vittorio Emanuele II u Milanu kao simbol inženjerske inovacije

Bio sam na Politecnico di Milano, na modulu posvećenom Case study metodologiji i Action research pristupu u području industrijskog i informacijskog inženjerstva.

Glava mi je bila puna teorija, modela, koncepata, dijagrama.

Trebala mi je šetnja. Kilometri u aplikaciji za praćenje koraka. Udah svježeg zraka. Tišina bez tablica i referenci. A opet glad za promatranjem. Detalji. Ljudi. Sjene na pločnicima Duoma. Hoću se odmoriti a opet se hranim podacima i analizama.

Šetam kroz Galeriju Vittorio Emanuele II u Milanu. Mozaici pod nogama blistaju u jutarnjem svjetlu, luksuz vrišti iz izloga, mirisi parfema lebde zrakom. Ljudi hodaju usporeno, odmjereno, upijaju ulice pogleda. Promatraju izloge, sebe u njima, druge prolaznike – tko je bolje odjeven, tko nosi koju torbicu, koje cipele, tko će uloviti bolji kadar za društvene mreže.

Gledaju ravno. Gledaju dolje. Ali rijetko tko – gotovo nitko – ne gleda gore. Ako i pogledaju brzo spuste glavu. Kao da se plaća svaka sekunda zurenja u nebo.

A gore? Gore lebdi remek-djelo inženjerske genijalnosti. Stakleni svod spojen na monumentalnu kupolu, elegantno oslonjen na željeznu konstrukciju u obliku latiničnog križa. Težina koju nosi, raspon koji pokriva, transparentnost koju daje – sve to stoji nad nama kao tiha sila. Ne traži pažnju. Ne iskače. Samo besprijekorno funkcionira.

Genij iza stakla

Galerija je izgrađena između 1865. i 1877., dizajnirao ju je Giuseppe Mengoni, arhitekt čija je strast bila ujedinjenje umjetnosti, graditeljstva i tehnološkog napretka. Inženjerski gledano, radilo se o revolucionarnom projektu za svoje doba – korištena je željezna rešetkasta konstrukcija, u kombinaciji sa staklom, što je omogućilo stvaranje ogromne unutarnje ulice, natkrivene, prozračne i svijetle, bez ikakvih stupova u sredini.

Konstrukcija je bila rani primjer proto-modernizma, gdje su željezo i staklo – industrijski materijali – korišteni ne samo radi funkcionalnosti, već i radi stvaranja emocionalnog prostora. Bio je to predznak onoga što će kasnije postati pravilo u gradnji velikih urbanih prostora – trgovačkih centara, kolodvora, zračnih luka.

I kad to vidim – taj stakleni svod iznad svih nas – ne mogu ne pomisliti: koliko ljudi to uopće primijeti i na koji način? Koliko njih zna kako hodaju kroz arhitektonsku revoluciju?

Promatrajući tu monumentalnu staklenu kupolu iznad glava, teško je ne razmišljati o tome kolika je to bila inženjerska složenost za drugo polovicu 19. stoljeća. Zamislimo samo: kombinirati tada najnaprednije materijale – željezo i staklo – u formi koja ne imitira prošlost, već je pokušava nadmašiti. Bez računalnih modela, bez simulacija, bez digitalnih nacrta. Samo papir, proračuni, iskustvo i vizija. Kakav je tada bio povrat na ulaganje? Tko bi to danas uopće odobrio?

Kada bi danas predstavili ovakvo rješenje suvremenim investitorima – bankama, fondovima, dioničarima – pitanje je bi li prošlo. Slijedila bi cijela serija upita: „Kakav je ROI? Može li se to izvesti jeftinije? Može li biti modularno? Može li se efekt stvoriti putem LED tehnologije?” Vrlo vjerojatno, konačan projekt završio bi s funkcionalnim krovom, ravnim, ekonomičnim, možda digitalnim, ali svakako lišenim izražajne inženjerske hrabrosti.

Jer današnji svijet sve više teži pojednostavljenju dizajna. Sve postaje tanje, lakše, svedeno na minimum. Arhitektura postaje utilitarna, forma se podređuje funkciji, ljepota se mjeri kroz metrike isplativosti. I možda je to prirodan razvoj. No gledajući iz buduće perspektive – hoće li za 100 ili 200 godina ljudi gledati današnja rješenja kao izraz genijalnosti, ili će ih doživjeti kao izraz ograničenosti?

U svijetu u kojem se sve vrednuje kroz brzinu, učinkovitost i mjerljive ishode, postoji li još prostor za disruptivne inženjerske složenosti?

Slično kao i kod urarskih komplikacija – mehaničkih satova s više od 500 dijelova, ručno izrađenih, s funkcijama koje većina nikada neće koristiti. Tko danas zaista treba ručni sat koji zna točno odrediti prijestupne godine ili astronomske cikluse?

Vjerojatno nitko. No ti se satovi i dalje izrađuju. Ne zato što su nužni, nego zato što govore o sposobnosti čovjeka, o njegovoj želji za savladavanjem kompleksnosti. Baš kao i ova kupola – ne mora biti isplativa. Ona je možda upravo to: poruka u vremenskoj kapsuli.

Dokaz da smo, u jednom trenutku u povijesti, odlučili stvoriti nešto što ima smisla ne samo za tržište, nego i za duh i znatiželju. Nešto što ne stoji samo zbog profita – nego zato što može stajati.

Inovacija koju nitko ne vidi

Danas riječ "inovacija" susrećemo svuda. Svi su inovativni. Sve je disruptivno. Svaka tvrtka, svaki proizvod, svaki PowerPoint slajd. Inovacija je postala slogan.

Ali prava inovacija – kao i ta staklena konstrukcija –ne traži pozornost. Ona samo nosi. Samo mijenja strukturu svijeta – tiho.

Prisjećam se jednog razgovora sa stručnjakom iz inovacijskog ekosustava. Rekao sam mu kako razvijam inovaciju koju gotovo nitko ne razumije. Na to je rekao:

"Pa kakva je to inovacija koju nitko ne razumije? Moraš ponovno razgovarati s korisnicima. Jer ako oni to ne razumiju – neće je moći koristiti, ni kupiti."

I u jednoj dimenziji, to ima smisla. Ako pričamo o inkrementalnoj inovaciji – o poboljšanju nečeg poznatog – da, korisnici moraju razumjeti. Ali ako pričamo o disruptivnim, radikalnim inovacijama…?

Kako razumjeti ono što još ne postoji?

Kako korisnik može ocijeniti nešto za što nema referencu? Ako tržište odmah prihvati inovaciju, ne znači li to kako je već negdje viđena? Da već postoji mentalni model za nju? Nije li onda to samo – poboljšanje?

Primjer? Telefaks. Kada je izumljen, tehnologija je radila. Ali nitko je nije mogao koristiti – jer je zahtijevala društvenu mrežu koja još nije postojala. Inovacija je bila ispravna. Vrijeme nije bilo.

To nije izoliran slučaj. Većina disruptivnih inovacija ne nastaje iz tržišne potrebe, nego iz tehnološkog uvida, briljantne ideje ili slučajnog otkrića. Tržišna primjena često dolazi naknadno – kada se svijet uhvati u korak s vizijom.

I zato me zbunjuje: Ako stvarno vjerujemo u disruptivne inovacije –zašto očekujemo kako moraju odmah imati tržište?

Promjena se ne oglašava

Prava inovacija ne mora biti odmah razumljiva. Ne mora biti „market ready“ u prvoj verziji. Kao ni stakleni svod iz 19. stoljeća – bio je previše napredan da bi ga svi odmah razumjeli. Ali vrijeme ga je potvrdilo.

Većina ljudi gleda ono očito – ono što blješti.

Ali disruptivni inovatori… oni gledaju u visine.

Oni traže skrivene slojeve stvarnosti.

Možda se to može naučiti. Možda ne.

A možda je to jednostavno – dar. Dar s neba.

Inovatori koji promatraju drugačije, koji gledaju iznad linije pogleda, nisu izgubljeni – samo su ispred.

Možda ih tržište ne razumije. Možda ni oni sami ne znaju kamo će ih to odvesti. Ali kao i kupola Galerije – jednom kad je izgrađena, ona ostaje. I mijenja sve oko sebe.

Zato – kad sljedeći put hodaš kroz grad, ili kroz ideju – ne gledaj samo pred sebe i pod noge. Pogledaj negdje gore. Možda je iznad tebe svijet koji tek trebaš razumjeti.